fbpx
facebook twitter youtube pinterest instagram

Novija studija vezana za ponašanje porodica u restoranima brze hrane je pokazala da je pažnja 70 posto roditelja usmjerena na elektronske naprave za vrijeme obroka. U međuvremenu su njihova djeca bila nestašna i žalila su se, bjesneći i bacajući hranu na roditelje.

Ljudi su počeli da pretjeruju sa korištenjem pametnih telefona, pa jedva uspijevaju da večeraju bez pisanja poruka, tvitovanja i pretraživanja interneta. Problem je u tome što provjeravanje naloga na Facebok-u podrazumijeva zapostavljanje osobe sa kojom je čovjek u tom trenutku u interakciji. Suočavajući se sa ovim problemom, postavlja se pitanje kako će ovakvo ponašanje utjecati na nove generacije?

Od samog početka bebama je preko potrebna pažnja roditelja, ne samo da bi preživjele već i da bi se pravilno razvijale. Odnos roditelja i djeteta ne podrazumijeva samo prehranu, oblačenje i mijenjanje pelena. Rezultati istraživanja vezanih za reakcije roditelja u odnosu prema bebama, koje su vodili znameniti stručnjaci iz polja dječijeg razvoja još 1970-ih godina, dokazali su potencijalno štetan uticaj na emocionalni i socijalni razvoj kada majka ne reaguje određenim i prikladnim izrazom lica. Od tada, druge studije su pokazale da preslikavanje bebinih emocija na majčino lice, kada su majka i dijete u interakciji sa viskoim nivoom ”pažnje, osjećajnosti i reagovanja” čini da bebe imaju “visoko razvijenu svijest o socijalno prihvatljivom ponašanju i društvenom očekivanju”, dok bebe čije majke nisu sklone facijalnom oponašanju bebinih afekata nisu pokazivale toliki razvoj na ovim poljima. Primjer je prazan izraz lica koje gleda u ekran mobilnog telefona.

Koliko često dijete gleda u roditelja očekujući reakciju, dok je roditelj bez ikakve ekspresije ili jasno daje do znanja da reaguje na neki drugi podsticaj?


Djeca očekuju moguću reakciju. Počinju da oponašaju izraze lica roditelja skoro od trenutka svog rođenja, gledaju u oči staratelja tražeći reakciju. Ovaj odgovor, odnosno reakcija, je ono što omogućava moždani razvoj. Usklađena reakcija roditelja ili staratelja čini da se osjećaju sigurnim i primjećenim, dok im istovremeno pomaže i u formiranju socijalnih odnosa. Nedostatak reakcija (recimo od strane roditelja koji stalno gledaju u svoje elektronske naprave) može dovesti do problema u razvoju međuljudskih odnosa. Načini vezivanja se razvijaju u ranom djetinjstvu, a kasnije služe kao osnova za razvijanje zrelih međuljudskih odnosa. Modeli razvijanja međuljudskih odnosa kasnije u životu utiču na sposobnosti realizacije različitih potreba. Djeca koja su ignorisana ili ona koja ostaju bez reakcije staratelja (kao na primjer djeca u eksperimentu vezanom za roditelje koji ne reaguju) ili djeca roditelja koji imaju pogrešne reakcije, mogu razviti ne tako idealne veze koje će dovesti do bolnih iskustava kasnije u životu.

Roditelji kojima je pažnja usmerena na elekstronske naprave umjesto na njihovu djecu, svakako i ne mogu da razviju adekvatne reakcije. U takvoj situaciji oni također neće primjetiti bolni efekat koji takvo ponašanje ima na njihovu djecu.

Na ovaj način mogu čak i povrijediti samopouzdanje djeteta. Za vreme intervjua, djeca su smatrala da su dosadna, jer nisu u stanju da zaokupe pažnju svojih roditelja na način na koji to mogu pametni telefoni. Osjećanja prema telefonima su varirala od veoma neprijateljskih (nazivajući ih ,,glupim telefonima’’) do želje da se takmiče sa njima kako bi uspjeli da skrenu pažnju roditelja. Djeca koja su bila predmet istraživanja u restoranima brze hrane su pokazala da su znatno uzrujana, da rastu u djecu nasilnike i da ružnim ponašanjem pokušavaju da skrenu pažnju roditelja. A na koji način roditelji pokušavaju da riješe ovakve frustacije svoje djece? Na žalost, uglavnom daju djetetu tu elektronsku napravu, učeći ih za uzvrat da se isključe iz tekućih događanja isto kao što i oni sami čine.

Istraživanja Američke pedijatrijske akademije su pokazala da ,,Današnja djeca provode u prosjeku sedam sati dnevno na različitim zabavnim medijima, kao što su televizija, kompjuteri, telefoni i druge elektronske sprave. A studije su pokazale da pretjerana upotreba medija može dovesti do poremećaja pažnje, problema u školi, poremećaja sna i ishrane, kao i gojaznosti.” Neka tehnološka otkrića zaista mogu pomoći djeci u učenju, druga mogu zaista da naškode njihovim sposobnostima. Televizija se odavno povezuje sa poremećajima pažnje kod djece. Studije su pokazale da su djeca koja su gledala televiziju u uzrastu od 1 do 3 godine sklonija razvijanju hiperaktivnosti do sedme godine.

Pored rizika od problema u razvoju, također treba uzeti u obzir promene koje mogu nastati u socijalnom i psihološkom razvoju djece. Uvlačenje djece u svijet tehnologije ih može naučiti da ne mogu provesti ni pet minuta bez nje. Također može dovesti do razvoja zavisnosti koja će ih samo udaljavati od odnosa ,,licem u lice’’, ali i od njihove mašte. Štaviše, može dovesti do poremećaja svijesti o okruženju, koja bi ih inače vodila ka sretnijem životu.

Svjesnost predstavlja stanje mentalne budnosti – svijesti osobe o postojanju i odnosima sa drugim ljudima. Svjesnost omogućava ljudima da budu prisutni u trenutku koji žive, da žive sporijim ritmom kako bi sa mnogo manje stresa popravili sveukupno zdravlje. A kako nas tehnologija udaljava od razvijanja međuljudskih odnosa, onda se možemo suočiti sa činjenicom da odgajamo nove generacije sa mnogo manje samosvijesti, egoistične, narcisoidne i generacije kojima lako postaje dosadno.

Sposobnosti socijalne inteligencije su se pokazale kao najbolji pokazatelji nečijeg uspjeha u životu, mnogo bolji nego sam IQ. Ove sposobnosti podrazumijevaju poznavanje svojih emocija (samosvijest), kontrolisanje emocija, samomotivaciju, prepoznavanje emocija drugih ljudi i održavanje odnosa. Da li bi previše gledanja u ekran moglo da uskrati našoj djeci razvoj međuljudskih odnosa koji su neophodni za razvijanje socijalne inteligencije?

Kao roditelji, moramo se zapitati na koji način odgajamo djecu u ovo digitalno doba? U svakom slučaju odgovor se ne krije ni u panici ni u predaji usljed predpostavke da se po tom pitanju ništa ne može učiniti.  Ono što mi sami možemo da uradimo je da razvijemo svoju svijest, da se obavežemo da ćemo se više baviti svojom djecom i da ćemo biti prisutniji u njihovom odgajanju. To svakako ne znači da bi trebalo da ispunjavamo svaki njihov ćeif ili da držimo djecu pod staklenim zvonom, a čini se da se društvo kreće između ove dve krajnosti.

Bitno je da se posvetimo svojoj djeci i da vrijeme koje provodimo sa njima učinimo što kvalitetnijim, da isključimo elektronske naprave, da ih zaista gledamo i slušamo i odgovaramo, što će im pomoći i činiti da se osećaju shvaćenim.

A što se same tehnologije tiče, najbolje je da se vodimo idejom da im pokažemo šta je zdravije i bolje prije nego da im pričamo o tome i da nađemo najzdraviji način da se ove neizbježne sprave uključe u naše živote.

(svezabebe.ba/Psychologytoday.com/Detinjarije.com)




srce2016
 
budi kum sos
 
 
 
cinemacity2019