Zaglušujuća tišina
Piše: Mama sa bloga "Malamamasa"
Ponukana pričama žena koje su rodile svoje anđele kojima je srce prestalo kucati u stomaku sa Iskustvo porođaja u Banjaluci i ovim videom koji je podijelila jedna moja prijateljica sa fejsbuka, odlučila sam pisati o ovakvim slučajevima i o mom iskustvu, koje je bilo slično, ali opet malo drugačije.
Sve je počelo našom odlukom da želimo dijete. Na žalost, to kod nas nije išlo kao kod većine. Morali smo potražiti ljekarsku pomoć i to u inostranstvu. Prvi pokušaj 2009. godine i bingo! Trudnoća je prošla uz manja krvarenja, ali je iznesena do 37 nedjelje. Vodenjak je pukao i porođena sam na carski hitno. Sad vidim koliko je to bilo dobro, a dugo sam zamjerala doktorima što mi nisu dali priliku da rodim prirodno, vaginalno. Srećom, rodio se moj sin, zdrav i živ, sve je bilo ok.
Uvijek mi se sviđala mala razlika između djece, ali ne ide sve kako planiraš, pa smo tek 2012. godine skupili snagu, vrijeme i novac da odemo po zamrznute embrione ostale od ICSI postupka iz 2009. Ja sam to možda malo isforsirala, žurilo mi se (inače sam nestrpljiva), bojala sam se da se moj dragi ne predomisli (zbog poslovnih obaveza), htjela sam da pobjegnem od posla na porodiljni dok još mogu, i tako dalje. I početkom godine smo otišli po svoju ‘smrznutu dječicu’. Sve je bilo pogrešno. Let nam je bio odgođen, smještaj je bilo loš. Ali mi smo bili odlučili da iskoristimo priliku i pravili smo se kao da smo na odmoru. Pa smo samo hodali, razgledali, bili pravi turisti. Transfer je prošao skoro bezbolno (osim onog peckavog osjećaja i grčenja materice), 3 odmrznuta, 2 vraćena. Opet red razgledanja, šopinga, i let nazad. Malca nismo poveli jer smo mislili da će nam biti komplikovano, i da ćemo njega poremetiti iz njegove rutine, a i iskreno bojala sam se da se ne razboli tamo (bio je rovit, i bila sam u pravu, dobio je upalu grla dok smo bili tamo).
Nakon povratka, čekanje bete mi nije teško palo. Mada nisam bila ubjeđena da ćemo uspjeti. Mislila sam da nećemo ovaj put, bolno svjesna malenih postotaka za uspjeh. No beta Hcg je bila na 12. dan poslije transfera oko 60. Druga se poduplala i to je bilo to. Ali ja se nikako nisam mogla opustiti. Samo su mi loši scenariji dolazili na pamet. Užas. Prvi uzv u 7. nedjelji i već je bio vidljiv otkucaj srca. Radila sam naporno, a i bila sam stalno umorna zbog trudnoće, ali mislila sam da je to ok jer je takav posao mame (nisam htjela da uskratim sinu ni za šta samo zato jer sam trudna). I tada sam dobila krvarenje. I trk u bolnicu. A ja već spremna na najgore. Ali bebica je bila tu, i nije se dala. Tek kad sam izišla iz bolnice, odahnula sam i po prvi put se obradovala jer sam trudna. Doduše, stalno se pribojavajući da ne prokrvarim, mirujući kod kuće. Nakon bolnice, prva kontrola prošla super. Poslije nje, double test.
Moja dr gleda u ekran i gleda, i onda kaže: Bojim se da je ovdje nešto što ne bi trebalo biti, izgleda da ima neka cista, samo ne znam da li je od ploda ili mimo njega. A ja mirna, kao da je sve ok. I gledala je i gledala, i na kraju me uputila kod jednog prof dr (perinatologa) i on me primi preko reda, odradi UZ, odradi CSV (biopsiju horionskih resica), odradi AFP (alfa fetoprotein) iz krvi. Sumnja na meningo-mijelokelu, i to na vratu. Ishod loš, da gori ne može biti. Nalazi su trebali biti gotovi za 2 dana. Moj mozak zna da je bebica bolesna, i znam šta sve to znači, ali ja pregovaram sa bebicom i molim je da bude zdrava (imala sam predosjećaj da je curica). U nedjelju nam jave prvo nalaz CSV-a – curica normanog hromosomskog statusa. Nakon petnaest minuta zove profesor i kaže da je nalaz AFP-a više nego jasan da je spina bifida i da on savjetuje prekid trudnoće.
Javljam svojoj dr u nedjelju naveče, ona prolazi sa mnom solucije, porođaj, mini carski, kiretaža. U ponedjeljak rješavam birokratiju- podnosim zahtjev za prekid trudnoće, pregleda me načelnik i 5 doktora sa njim i niko ništa ne govori o tome šta me čeka osim da dođem ujutro. Ja, naravno, tražim informacije na netu o tome šta me čeka. Polako shvatam, ali sam zbunjena, jer nemam prave informacije, samo iskustva forumašica. Osjećam se lažno, fake, trudna sam, a nisam trudna. U utorak dolazim u bolnicu, ležim, kao pred smrtnu kaznu. Malo nervozna, ali mirna. Čekam injekcije za izazivanje porođaja koje je moj dragi morao kupiti u apoteci u gradu jer nemaju na odjelu. Tek u 8 naveče dobijam injekcije (dok doktor broji što je on to morao raditi, što su čekali na njega, kako neki doktori nemaju pojma, kako ja vjerovatno više znam od njih jer sam u borbi sa neplodnošću morala da naučim, itd.), i stavlja mi gel za otvaranje.
Bolovi su odmah počeli, ali ne smijem ustati 2 sata s kreveta zbog gela. Kaže doktor, odmaraj između trudova, čuvaj snagu, neće to skoro. Sestra me obilazi svakih pola sata. Kaže da je zovem ako krene i da se ne iznenadim i ne pustim vodu ako ispadne plod u WC šolju. Ona odlazi da se ne vrati više to veče. Ja ne mogu da spavam od bolova (na 5 minuta, a traju 10 sekundi). Pokušavam se sjetiti kako se prodisavaju trudovi (iz školice za trudnice u prvoj trudnoći) i sjećam se babice koja govori da se mora disati pravilno da ne bi beba ostala bez kisika. A ja se ni ne nadam živom djetetu. Razmišljam šta ako se rodi živa, šta ako su doktori pogriješili. Razmišljam možda neće izaći. Molim se i molim je da mi oprosti. Jer znam da i nju to boli. Molim je da ode, da ode kod nekog drugog para da se rodi sretna, gdje neće biti ovakvog bola. Govorim kako bi bila sretna kod nas, ali nije se dalo.
Izvini, malecka moja, molim te i oprosti mi što ti ovo radim.
Plačem i nadam se i očajavam.
Dolazi zora, a bolovi postaju nepodnošljivi. Više nema poze koja mi odgovara. Sestra kaže da će uskoro vizita, pa da će mi onda dati nešto za bolove. Više ne molim da ostane, sad molim da ide, da krene, da se ne mučimo ni ona ni ja. Molim za njenu malenu dušu. Dolazi vizita, doktori oko mene, pitaju kako sam. Kažem boliiiii. Ništa ne kažu i izlaze. Dolazi moja dr, traži da mi daju nešto protiv bolova, i daju mi Buskopan! (mogli su mi dati andol) Bolovi sve gori, više nema odmora. Odlazim na pregled jedva, sestra mi pomaže da se popnem na sto. Dr gleda, pregleda me, boli strašno, sestra kaže prijekorno: Pa mora boljeti! A ja: Ozbiljno? Dr kaže da se nisam ni malo otvorila. Daće mi drip. Užasavam se pri pomisli na još sati mučenja. Odlazim u sobu i za kratko vrijeme, puca vodenjak, izlazi i krv, i bolovi se smanjuju. Dr opet hoće da me pregleda, ali sestra reče: Ček’ da nešto vidim! Guraj! I u jednom guranju, izlazi moja curica. Malena palčica, roza i nepomična. Sestra je stavlja u neku posudu, a ja tražim da je vidim. Ona kaže: Nemojte! A ja ipak želim. I gledam je, i vidim minijaturu bebe. Malecka pupčana vrpca viri iz mene. Tek tad postajem svjesna šta sam prošla. I šta je bilo. Vode me na kiretažu posteljice i uspavljuju. Samo je jedna starija medicinska sestra uzela moju ruku, pomilovala me po glavi i rekla mi da sam bila hrabra, i da još moram biti hrabra prvenstveno zbog svog sina. Hvala joj!
Poslije sam (u ovoj posljednjoj, blizanačkoj trudnoći) saznala da imam trombofiliju i hematologinja mi je rekla da je to, najvjerovatnije, uzrok ove deformacije kod moje bebice. Informišite se, žene, jer znanje je moć.
To iskustvo me je promijenilo. O tome ću nekom drugom prilikom. Ostala su neka pitanja o ponašanju zdravstvenih radnika i ljudi iz moje okoline koja ću takođe obraditi u nekom od narednih članaka, čim uhvatim vremena.
![[VIDEO] Trudnoća i porod u 3 minute](http://www.svezabebe.ba/beba/modules/mod_news_pro_gk5/cache/stories.slike.sve_o_bebama.baba-dolazi.beba-maternicansp-177.jpg)
