facebook twitter youtube pinterest instagram

Piše: Mama sa bloga Mommy who hasn’t got a clue

Drage trudnice, kad sam pisala ovaj tekst svakako za cilj nisam imala da Vas plašim. Žene su privilegovane ulogom majke. Bez obzira na sve, porođaj je najljepši događaj u životu roditelja, jer dobijate najvoljenije biće u svom životu. Svakako da od porođaja nemam traumu, a u prilog tome govori i činjenica da smo se odlučili za drugo dijete, već sljedeće godine.

 

Ja nažalost nisam imala opciju da se porodim prirodnim putem, tako da carski nije bio moj izbor. Iako su ovakvi tekstovi vrlo nezahvalni za pisanje, imala sam potrebu da napišem tekst iz dva razloga.

Sjećam se kad sam čekala u pripremnoj sali zajedno sa ostalim trudnicama da sam bila jedina koja se nije porađala prirodnim putem u toj grupi. Dok su se ostale trudnice žalile jedna drugoj na bolove i međusobno se hrabrile, nijedna nije osjetila potrebu da i meni pruži riječ ohrabrenja. Uglavnom su mi govorile ‘Blago tebi, ti ćeš na carski’, kao da ću ići u banju, a ne na porođaj. Tako da sam šutila i hrabrila ih, jer sam se osjećala kao da nemam pravo na žalbu. Često sam se i kasnije susretala sa komentarom ‘O, pa dobro ti si na carski’. Mame koje se porode prirodnim putem dožive bol, ali i radost prvog bebinog plača. Također godinama kasnije prepričavaju anegdote iz porođajne sale, kojih se ja ne sjećam.

Kad sam se probudila, nisam imala pojma kako je prošao porođaj, ni da li je beba dobro, dok nije došla sestra. Drugi razlog zašto sam napisala ovaj tekst, je što primjećujem da postoji sve češći trend pribegavanju carskom rezu po sopstvenom izboru, jer je tako ‘bezbolnije’.

Carski rez je na kraju krajeva operacija i svaka žena treba dobro da razmisli da li će se na taj način poroditi, ako već može prirodnim putem. Porođaj nije bauk i sve se zaboravi kad prođe. Svakako žene postanu hrabrije nakon dolaska bebe na svijet. Najbitnije je da su beba i mama dobro, sve ostalo se zaboravi.

Gospodin Muž me drži za ruku dok idemo ka ulazu u porodilište. Ohrabruje me kao đaka prvaka: ‘Ne brini, biće sve u redu’, govori mi utješno se smješeći. Ja bih najradije pobjegla kući i prepustila rodi da donese bebu na svijet umjesto mene. Dok ulazimo u porodilište sat otkucava 23:30. Noć pred vikend. Nikog nema u hodniku osim sestre za prijemnim pultom.

-‘Dobro veče. Imam zakazan carski rez za neke dvije sedmice, ali je bebi izgleda dosadilo da čeka. Pukao mi je vodenjak, ali samo malo je iscurio’,  govorim u dahu, pomalo uplašeno. -‘Tata, otpratite trudnicu do onih vrata, sačekajte da se presvuče i uzmite sve njene stvari što skine. Mi ćemo joj pomoći oko kofera.’

Mašem mužu kroz staklena vrata, dok gledam kako odlazi i dođe mi da mu viknem ‘Hej, nešto si zaboravio da poneseš – mene!’ Oboje osjećamo strepnju da li će sve proteći kako treba. Nikad se ne zna šta sve može da se izjalovi. Posebno što nemam nikakvu ‘vezu’, neku sestru koja bi me obilazila da vidi da li je sve u redu i po propisima ili doktora za koga sam sigurna da zna šta radi. Biće ‘u se i u svoje kljuse’ što bi rekli. Trudna žena u borbi sa najezdom strahova koji prete da probiju kroz njeno grlo u vidu vriska. Ulazim u ulogu trenera i bodrim moje uplašeno ‘Ja’ ne bi li se osokolilo. ‘Biće sve u redu, samo radi šta ti ovdje kažu, znaju oni šta rade. Bar se nadam. Svojski se trudim da vjerujem u to, i ja i moj stomak krećemo na prvi pregled.

-‘Djelimično vam je iscurio vodenjak, tako da moramo da čekamo dok ostatak sam ne istekne’, kaže doktor.  ‘Sad možete da se smjestite u sobu za trudnice’. Tamo me čeka huktanje moje dvije cimerke, koje nikako ne mogu da se namjeste u udoban položaj na ne baš tako udobnom krevetu. Ni vrućina ne pomaže. Dok brojim ovce pokušavajući da zaspem mislim se šta bih sve dala da sam u svom divnom širokom krevetu….

Sljedeći dan mi prolazi u upoznavanju sa mojim cimerkama koje se smjenjuju kao na traci. Kako koja kreće na porođaj, druga dolazi. Hrana je ok, ali nedovoljna za mene i moj veliki stomak, pa je gospodin Muž donio kompletan ručak kad mi je došao u posjetu. Taj dan se nekako i otkotrljao i brže mi je prošao nego što sam očekivala. Bebe ni na pomolu. Ni meni se baš nije žurilo da se porađam, kao ni mojim cimerkama koje su odlazile ‘veselo’ kao da idu na giljotinu, a ne da donesu svoje dijete na svijet. A ko može da im i zamjeri?

Ujutro me budi glas tete koja nam donosi doručak. Prilazim da jedem, jer sam gladna kao vuk. Na žalost, već vidim sa par koraka udaljenosti da će količina koja je na tanjiru samo da mi zagolica prazna crijeva. Ne stižem ni do pola obroka, već me zovu na jutarnji pregled. Kaže mi sestra da dođem odmah, a doručak poslije da završim. Završavam pregled poslije nekih par minuta i pokušavam da se iskobeljam iz ležećeg položaja. Izgledam kao kornjača izvrnuta na leđa. Sestra mi pomaže da ustanem i u momentu kad se ispravljam počinje vodopad da mi se spušta niz noge. -‘Izgleda da je beba spremna za izlazak. Sad ćemo vas polako odvesti u porođajni blok da vas srede. Ne smijete ništa više da jedete zbog anestezije.’ Mojoj sreći nema kraja. Šta ću, slušam je i vodim se devizom što se mora nije teško.

Pakujem stvari i pozdravljam se sa cimerkama, dok mi se trema poput vira penje iz stomaka i steže mi grlo. U pripremnoj sobi zajedno sa ostalim trudnicama, gubim svaki osjećaj sramote. Uvek sam se pitala dok sam bila mlađa kako to starije žene nemaju blama ni oko čega. Tad mi se sve iskristalisalo – sahranile su ga u porodilištu. Uđeš kao stidljiva djevojka, a izađeš kao žena bez srama.

Poslije tuširanja, kao od majke rođena ulazim u hodnik sa boksovima iz kojih žene vrište u porođajnim mukama. Pokazuju mi da legnem na ležaj i zaogrću me sa čaršafom koji me samo djelimično pokriva. Unutra je kao u frižideru. Stavljaju mi kateter i braunilu. Odupirem se porivu da zbrišem sa kreveta, jer ionako ne mogu da ustanem bez pomoći, a i meni je jasno da beba ima samo jedan izlaz napolje. I tako ležim, smrzavam se i čekam. Posle čitave večnosti kako mi se čini, kažu mi da je vrijeme za porođaj. Vežu mi ruke i noge sa strane, dok mi se oči šire od panike. Mogu vam reći da nije zabavno biti vezan, bar ne u operacionoj sali. Posljednje čega se sjećam jeste kako mi anesteziolog govori da će sad da me uspava.

Budim se sa osjećajem tromosti u čitavom tijelu. Vidim da sam u šok sobi sa još jednom ženom. Uskoro ću prvi put vidjeti sina. Osjećam olakšanje kad mi ga konačno donesu i vidim da je sa njim sve u redu. On je mala kopija gospodina Muža. Ubrzo ga ponovo odnose i vidjeću ga tek za 12 sati. Poslije par sati sestra nam kaže da pokušamo da ustanemo. Moramo da idemo iz šok sobe, jer je gužva u porodilištu. U stomaku osjećam kao da me sijeku noževi i dah mi se na trenutak prekida od bola. Jedva čekam da se otarasim katetera i braunile od koje me boli ruka i da mogu samostalno da obavljam osnovnu higijenu. Cijeli dan ne smijem ništa da pijem, tek sutra. Što se tiče hrane, moraću da sačekam dva dana da prođu i onda tek po malo mogu da jedem.

Drugi dan od porođaja bebu mi donose na svaka tri sata. Radovala sam se što ću češće da ga vidim, ali sad već osećam napor,  jer taman što zaspem, već mi je vrijeme da ga dojim. Mučimo se i on i ja. Em on ne zna kako da sisa, em ja ne znam kako pravilno da ga dojim. Jedini se u našoj sobi čuje kako iziritirano plače, jer je gladan.

Ostale bebe sretno šute, dok se bave svojim obrokom. Pitam se kako to njima uspijeva. Jedna od cimerki razgovara sa mužem preko telefona. Da ne znam da je muž nazvao, mislila bi da priča sa svojim djetetom. ‘Jesi lucao, nemoj da budes gadan. Neka ti mama skuha luckić’ tepa mu, a mi ostale ne znamo da li da se nasmejemo ili izbacimo ona dva keksa što su nam dali da pojedemo. Vjerovatno ovo drugo, jer nas ionako boli rana kad se smijemo. Kršna mama komentariše tihim glasom na račun Razmažene: ‘Ej, ova nije normalna! Mene sve boli, ne spavam, ne daju mi da jedem, jedva ustajem iz kreveta, da ne bi još i o mužu brinula! On je i kriv za ovo. Sad ću baš da ga nazovem: ‘Slušaj ti mene, da mi nisi više blizu prišao! Završila sam sa rađanjem!’ dere mu se u slušalicu. Hvatamo se za stomak ječeći od bola, dok se naš smijeh miješa sa plačom beba, koji se prenosi hodnicima porodilišta.