facebook twitter youtube pinterest instagram

Piše: Mama Tičica

Prvi porođaj je nakon savršene trudnoće završen hitnim carskim rezom. Iz nepoznatih razloga. Hvala Bogu, sve je prošlo kako treba, po Apgaru joj najviše ocjene dodijeliše, a ja i danas vjerujem da se njoj samo žurilo da izađe i uskoči u zagrljaj, dan pred izračunat termin. Tome su pripomogli moja dobra kondicija i genetika, rekla bih, jer me je mama rodila u dobrih, hmmm... 45 minuta. Meni je to iskustvo bilo “pomalo” traumatično, nisam mogla ni pretpostaviti da neću roditi prirodnim putem. Ali ipak mi je na kraju bilo najvažnije da se sve dobro završilo. Taj osjećaj me je preplavio, dominirao, sve ostalo sam potisnula, do drugog puta.

 

 

Dosta vas vjerujem da zna da se preporučuje pauza od 2 godine između carskog reza i sljedeće trudnoće. To vrijeme i još malo plusa smo ispoštovali. A kada sam videla dvije crtice na testu tako željene trudnoće odskočila sam od sreće i iskreno mi na pamet nije palo da ću drugo dijete roditi prirodnim putem.

E, o tome, tačnije o pripremi za TAJ porođaj želim da vam pišem. Da podijelim sa vama pozitivno iskustvo, sa ciljem širenja INFORMACIJA i produbljivanja ZNANJA na tom polju, jer mislim da je to jako bitno. Bitno je za vaše samopouzdanje, za vraćanje vjere u sebe i u svoj osjećaj. To i jeste bio jedan od većih razloga za pokretanja bloga Tičice. Pa da počnemo.

Prva dva mjeseca trudnoće sam bila ubijeđena da ću ponovo donijeti na svijet dijete carskim rezom. Ni slutila nisam potpuno drugačiji kraj. Mislim, početak :) Razgovor u letu sa komšinicom, majkom četvoro djece, na jednoj rođendanskoj proslavi je sve promijenilo. Probudila me je. Imala je prvi carski, ali je drugo dijete pokušala da rodi prirodnim putem. Nije išlo, ali probali su. Prenijela mi je svoje iskustvo, kako se to ne radi tek tako, kako se posebno pazi na porodilju sa prethodnim carskim, kako su samo 3 CARSKA sigurna, ostalo nosi sa sobom veliku dozu rizika...

Tih 5 minuta razgovora su mi misli okrenule u drugi smjer. Započela sam istraživanje. Knjigu koju sam u toku prve trudnoće “bistrila”, sada nisam imala, a i nije mi bilo više potrebno da tako detaljno idem iz dana u dan, tačnije iz nedjelje u nedelju trudnoće. Nisam imala ni vremena uz moju energičnu i aktivnu Ljubičicu. Google je radio za mene. Najprije sam preletjala sajtove na tu temu i zaustavila sam se na www.mati.rs. Opa, dve priče o uspješnim prirodnim porođajima poslije carskog, popularni VBAC (Vaginal Birth After Caesarean). Inspirativno. Sajt nudi veze sa drugim internet stranama sa sličnim sadržajima. I tako sam plovila kroz te vode, preplavljena strahom. Znala sam da će to biti moja najveća borba ovog puta-savladati strah. Zamijeniti ga poverenjem, vjerom u sebe, u Svevišnjeg, u iskustvo ljekara.

Da, ovog puta sam imala drugog ginekologa, samo zato što sam promijenila uslove osiguranja, a i logistički mi je više odgovaralo. Obojica su, uvidom u dokumentaciju vezanu za prvu trudnoću i porođaj, u moje stanje, te znajući da je razlika između porođaja i trudnoće sasvim ok, podržavali ideju o prirodnom porođaju. Ja sam na početku nagovještavala da se jako bojim i da ću se verovatno odlučiti za carski, jer me poslije prvog svakako sljeduje. Oni su mi to potvrdili-upravo taj strah je razlog za veći procenat carskog posle carskog.

Čega sam se tako bojala, pitate se možda? Pucanja unutrašnjeg šava i eventualnih komplikacija. Otvoreno sam pričala sa doktorima i dalje tragajući za odgovorima. Objasnili su mi da se i to dešava, ali u jako malom broju slučajeva, a kada se i desi, postoji sasvim dovoljno vremena za akciju, carski rez, uglavnom i za spinalnu anesteziju, da se ne propusti prvi kontakt sa bebom, zagrljaj, prvi podoj, koji je mene toliko bolio prvog puta, jer je morao da sačeka na moje buđenje iz totala. Ok. Bili su ubjedljivi. Vjerovala sam im. Samo tako je i moglo biti. Moj izabrani ginekolog je definitivno utjecao na promjenu moje odluke i sve vrijeme me na tom putu podržavao, iako se do posljednje dvije nedjelje praktično ništa ne zna. Prati se i .. znate već. Puno faktora tu igraju ulogu. Da se vratim sada na sajt mati.rs. Tu sam po prvi put čitala o dulama, ženama koje pružaju emotivnu, fizičku i psihološku podršku i pomoć ženi tokom trudnoće i porođaja. One su tu da ponude savet, ohrabrenje, izgrade timski odnos sa članovima medicinskog osoblja, potpomognu komunikaciju između majke i medicinskog osoblja.

Pojma nisam imala da one postoje. Otkrivenje. A istina je da su mnogo prije pojave akušerstva žene pomagale drugim ženama tokom porođaja. Ovdje, u Sloveniji, je dozvoljeno prisustvo jednog pratioca na porođaju, nekada i dva. Obično je to muž, partner, neko od najuže rodbine i/ili dula. Potražila sam dule u Sloveniji, naišla na Špelu i odmah dogovorila sastanak, da saznam nešto više o tome. Posle tog čaja u kišno popodne mi je bilo jasno na koji način dula pomaže pri porođaju. Da, ne, da, ne, da, ne..DA! Čovjek moj je bio uz mene. Razumio me je. I vjerovao mi. Odluka donešena, dogovor sa dulom postignut, ona se dogovara sa još jednom dulom za potrebe zamjene, jer imam termin u jeku skijaške sezone. Ona je bila otvorena za sva pitanja, dileme, dogovorile smo se da joj se javim čim počne nešto da me muči, da ne dam tom nečemu da naraste, da me preokupira i uveća moj strah. Videle smo se nekoliko puta pred porođaj, upoznala sam i dulu koja je bila rezervisana za zamjenu, želela sam da čujem i dobra i loša iskustva, pročešljale smo sve zanimljive teme, smijale se, iskreno, nisam imala zadršku, znala sam da moram iskreno i sa sobom i sa njima. Moje “oružje” je bila molitva, neki koriste meditaciju, neki afirmacije... Prijateljica Marija, ljubitelj i vrhunski znalac cvjetnih esencija, mi je priskočila u pomoć sa Bahovim kapima, izrađenim na osnovu detaljno obavljenog razgovora sa mnom i nekog krajnjeg cilja/želja koje sam imala. Jer, ozbiljna je to borba, vjerovala sam da neobuzdani strah može puno toga da zakomplikuje.


I te noći, kada je sve krenulo, te Badnje večeri, posle unošenja Badnjaka, večere i pijukanja dječijeg po slamici, straha nije bilo. Stvarno. Pukao je vodenjak. Smireno, smirujući i moju divnu majku koja je došla ranije kako bi mi pomogla, rekla sam da pređe u krevet kod moje kćerke, pozvala sam dulu, moju Tadeju, koja je bila zamjena (Špela je bila odsutna, sve se to događa dvije nedjelje pre termina), istuširala se, spakovala i krenuli smo. Raspoloženi, uzbuđeni. Do prvog CTG-a sam stigla i prvi put, sve ostalo za mene je bilo novo. Soba samo za mene i dulu. Šalimo se, smejemo pričamo, aha evo je, kontrakcija na svakih 15min, pri dolasku, je postala ulaskom u tu sobu češća, vrijeme između kontrakcija se brzo skraćivalo, prouzrokovano mojim kretanjem po sobi. Tadeja mi je pomagala. Savjetovala koje položaje da zauzmem pri naletu “udara”. Sjedela sam malo na pilates lopti, ali mi je uglavnom prijalo da se naslonim na postelju i da je držim za ruke. Stisak ruke, podrška, injekcija dodatne snage. Pokušala je da mi pomogne masažom leđa, ali ne, nimalo mi nije prijalo. Bodrila me je kratkim rečenicama. Kada su nailazili oni jači tj. sve jači talasi bola, znala je da mi kaže-eto, ni ovoga više nikada nećeš vidjeti. Prinosila mi je vodu, posudu kada bi mi bilo muka, vodila u toalet, predlagala mi da se krećem, ukoliko mi prija, pratila me, pokrivala, otkrivala, kada bih se zabrinula (jer mi je CTG skliznuo) govorila mi je da su otkucaji srca u redu, smirivala me, pozivala sestru po potrebi... Ne znam kako bi bilo da nije bila tu. Ali da mi je puno značila-to znam. Sestra je na prijemu rekla mužu, rješenom da čeka ispred vrata i uđe kada donesem naše čedo na svijet (to je bio naš dogovor), da će to da potraje do sljedećeg dana posljepodne, tek sam na početku..

Mirne savjesti i punog srca sam ga poslala kući. Ali već oko 6h je dobio poziv da se vrati nazad. Ja ne znam terminologiju samog procesa rađanja, tih faza kroz koje majka i dijete prolaze, ali se sjećam prelaska iz faze kada smo Tadeja i ja ćaskale, prevazilazile lako kontrakcije, predisale ih, pa opet ćaskale, u fazu čestih, intenzivnih kontrakcija, gde više nema priče, samo odsječni pokreti rukom, proste rečenice, riječi i.. stisak ruke. Uvijek mi je to bilo važno. A sada, od životne važnosti. Samo sam tražila njene ruke. Boljelo je, jako, a opet se od svakog prethodnog bola razlikovalo. Vjerovala sam u Dobro. I čitavu tu noć imala molitvu na usnama i u srcu.

U momentu rađanja se mijenjala smjena, došao je moj ginekolog. Iznenađenje u posljednjoj fazi! Meni odličan znak, uliva sigurnost. Sjajna ekipa babica i sestara. Par napona. Rečenica koju sam upamtila: ”Guraj, i kada misliš da ne možeš više ti poguraj još malo”. Dodir njene kosice je šahmatirao svaki bol. I evo je, moja Radosna je zaplakala! I dula je plakala. A ja sam se tako smijala. Naglas. Sreća se smijehom orila. I doktor je bio zadovoljan i sretan. Čestitao mi je i rekao-drago mi je, toliko ste to željeli, znam! A ja sam dobila svoju dušicu na grudi, poštovao se moj plan za porođaj, nisu je odmah kupali, kako bi verniks ostao što duže na njoj (to mi je predložila dula, poslije sam se istraživanjima u važnost verniksa i sama uvjerila) , pupčanu vrpcu su presjekli kada je prestala da pulsira; ljubila sam je i pristavljala na prvi podoj, pri tom se svima puno puta zahvaljujući na pomoći i na saradnji. Čim su me “udesili” došao je i naš tata mata. Dula nas je u toj ljubavnoj atmosferi sa još suznim očima ostavila, da se utopimo u tu radost, potpuno. Dva naredna sata. Potpuno sami. Ne uzimajući telefon u ruke. Ne želeći da kvarimo sreću. Za sve ima vremena. ONA se ugnjezdila na mojim grudima, mirna, samo je širila prstiće na nožicama pri svakom gutljajčiću. To nas je jako zabavljalo!

Izvinite, ako sam odužila. Ovo je prvi pismeni osvrt na taj događaj.

Da zaključimo. Moji prijedlozi: pronaći dobrog ljekara, vjerovati mu, razgovarati o svemu sa njim. Potražiti pomoć ako vam je potrebna. Dula- najtoplija preporuka. I ako ste sa partnerom i ako niste. Svaki sljedeći put bih je angažovala. Želim da jednog dana budu svi u mogućnosti da je imaju kraj sebe. E da, ono što još dobijete od dule je pisamce, njena vizura porođaja, kako ste se ponašali, reagovali, dinamika procesa, prve rečenice... osvježi vam pamćenje. Kao i fotografije, ukoliko želite (ko ne bi poželio!?). Stvarno neprocenjivo. Nekih se stvari zaista teško sjetiti. Sajt mati.rs. Dobra literatura (toplo preporučujem knjigu The Thinking Woman's Guide to a Better Birth, Henci Goer). Održavanje kondicije (o tome nisam pisala, radila sam pilates za trudnice, koji sam našla na You tube-u; sa mlađom ćerkom sam često bila na svježem vazduhu, šetnje). VJERovAti u dobar ishod. Biti pozitivan. ALI i prihvatiti opciju CR, ukoliko bude neophodan, bez drame, u tom slučaju je to najsigurnija stvar za vas i za bebu i tako to treba doživjeti. Pripreme su zaista neophodne. Psihičke posebno!



prirodan porod2016


maticne_celije
 
budi kum sos