facebook twitter youtube pinterest instagram

sretna-trudnica

Piše: Mama Dajana

Peti dan nakon termina dočekao me poprilično iznenađujuće. Desilo se nešto  neobično. Naime, ugledala sam i prve kapi mlijeka. Napokon! Osjećaj; neopisiv, ponosna na sebe i zahvalna na prilici da sve ovo doživim.

Odjednom primjetim neobičnu tekućinu i uvjerim se da mi je pukao vodenjak. Pomalo  me počela hvatati panika, ali sam odlučila mirno doručkovati s mužem i spremiti se na buran dan. Iza podne spakujem stvari i zaputim se ka bolnici u kojoj mi nakon pregleda utvrde da nije vodenjak nego samo iscjedak, moguća infekcija.

Prisjetim se da sam prije par dana, već nakon tri ginekološka pregleda, upitala medicinsku sestru ima li potrebe da me nakon svakog CTG i ultrazvuka i ginekološki pregledaju. Rekla mi je da to mogu odbiti, te da i ona to ne voli jer postoji veća mogućnost prenosa infekcija nakon tih pregleda. Da sam to bar prije znala! Naime, tijekom trudnoće radila sam samo redovite ultrazvuke i krvne pretrage, ali ne i vaginalne pregleda. Tek dva tjedna prije termina, po dolasku na pregled u bolnicu urađen mi je i vaginalni pregled, i tako tri dana zaredom. Posljedica toga: infekcija! I onda naredna tri dana propisuju mi Canesten i liječe ono što su mi sami unijeli. Ma grozno!

Nema potrebe za tolikim vaginalnim pregledima - to svakako ide na popis stvari koje bih voljela da sam znala prije trudnoće. Svjetska zdravstvena organizacija (WHO) uvela je novi model prenatalne skrbi, prema kojem bi tijekom trudnoće trebalo napraviti samo jedan vaginalni pregled, što uključuje papa test.

Naime, česti vaginalni pregledi doista povećavaju mogućnost prijenosa infekcija, jer se uobičajene bakterije, koje se nalaze u vagini, guraju bliže cerviksu. A povećava se rizik od oštećenja opni.  

veza-beba

Zaista mislim, ukoliko trudnoća napreduje normalno i ukoliko je sve u redu posjete ginekolozima i silne preglede treba ograničiti i prilagoditi sebi. Nitko bolje od nas ne razumije naše tijelo i bez panike ga trebamo dobro osluškivati. Poslije saznajem da skoro svaka druga trudnica dođe u panici da joj je pukao vodenjak, ne znajući da su iscjedak, urin i povećana vlažnost čest popratni znak kasne trudnoće i da u većini slučajeva nema potrebe za brigom.

Idući ginekološki pregled odlučno sam odbila. Nakon toga neobično hladan doktor upitao me kako se uopće namjeravam poroditi, što ja to mislim, on me „mora“ pogledati....i nakon toga slijedi: „Gospođo, vi psihički niste spremni na porođaj, a već ste u 40 tjednu!!!“ Kako to netko može da izgovori!

Psihički me dotukao tim riječima, ubio u meni svu hrabrost, želju, i vjeru u sebe samu. A gore od toga, pred sam porođaj, i nije mogao učiniti. Trebala su mi tri dana, i more suza kako bih opet povratila vjeru u sebe kao ženu, majku, u svoje tijelo koje će na najprirodniji mogući način donijeti na svijet jednu bebu.

Nema ništa prirodnije od toga, a guranje instrumenata tamo gdje im nije mjesto, bez potrebe, u tome nema ništa prirodno. Sada to znam! Pitam se kako uopće jedan muškarac može biti ginekolog, porađati...kako znati moje stanje, a nikad ga doživio nije. Vjerojatno i ne zna, ali malo ljubaznosti s tako osjetljivom kategorijom žena i nije na odmet.  

Od tada više vjerujem u sebe i svako jutro izdvojim po 15 minuta sama sa sobom u krevetu. Stavim ruke na stomak, osluškujem svoju bebu, ona mi pokretima daje do znanja da je dobro i da ćemo mi zajedničkim snagama učiniti da porod prođe u naboljem redu. Nitko to ne zna bolje od nas dvoje, jer djeca i jesu sidra majčina života i uvijek će i biti!

NAPOMENA: Stavovi izraženi u ovom tekstu su stavovi mame koja je napisala priču i ne odražavaju stavove portala svezabebe.ba.