Poslije porođaja je najvažnije na svijetu da skineš kilograme

debljanje-trudnoca

Nakon porođaja ne suočiš se ti samo s jednim skroz novim bićem za koje ti preuzimaš potpunu odgovornost, već se suočiš i sa samom sobom. Izmijenjenom, drugačijom, sa viškovima, što na tijelu, što u mislima.

Prvih nekoliko dana se baviš samo viškovima u mislima, a nakon toga, kad uhvatiš zrak između brojanja od jednog podoja do drugog, zagledanja u bebinu stolicu i čekajući onu zlatno žutu, pregledanja cijele bebine površine kože u potrazi za nekom piknicom, ugledaš i sebe. U ogledalu.

I onda kreće haos. Uđeš u onaj mood “ja sam snažna, ja sam rodila, ja sam sposobna da rodim, to je novi život”, bla bla bla i tako danima. I na površini tvojih misli ti to stvarno misliš. To je ono kao kad ti kao odlučiš da ne misliš ni na šta i onda shvatiš da misliš o tome kako bi trebalo da ne misliš ni na šta. A ispod tog šlaga od uvjerenja, fil od nesigurnosti.

Zagledaš se sa svake strane, znaš da ne smiješ na dijetu, jer hraniš svoju bebu, proklinješ sve te slatkiše koji su ti se (kao) tražili pa si mislila da će od toga bebi samo narasti obrazi, nećeš narasti i ti. Sama za sebe zapinješ. Čini ti se da ni kroz vrata ne možeš da prođeš. I onda kreće haos. Onda te pojede onaj višak od kojeg glava zaboli. Guglaš vježbe, kažeš od sutra ću, a onda negdje pročitaš da ne smiješ pa onda ni ne vježbaš. Guglaš dijete poslije porođaja, a onda shvatiš da nisi normalna pa i od toga odustaneš.

Nećeš da oblačiš spavaćice, nego insistiraš na širokim pidžamama, helanke si sakrila skroz ispod, ispod, ispod. I još malo ispod. Po prvi put kreneš da razmišljaš o nekim steznicima. Ne pomaže čak ni uvlačenje stomaka. A okolina sa svojim “moraš da jedeš zbog mlijeka” takođe ne pomaže.

U babinama si osuđena na samu sebe i nekoliko ljudi oko tebe, kojima je beba ionako dovoljno veliko čudo pa na tvoju kilažu ni ne obraćaju pažnju. A onda izađeš napolje. Pa ljudi kažu: “Pa super izgledaš s obzirom na to da si rodila prije dva mjeseca”. I ti onda kontaš da li je to eufemizam za: “Bože, kako si se udebljala”.

Odjednom ti se javi želja da prestaneš zauvijek da jedeš. Da budeš mršava kao ofinger i da ti listovi i bedra budu jednake debljine. Sjediš na dupetu da ti se bedra ne bi “razlila” po mjestu na kojem sjediš. Dižeš hlače/suknju preko pupka, da malo stisneš te kilograme koji se se ulogorili na stomaku. Bježiš od stomaka. Počneš da sve manje voliš sebe.

Kad sad, četiri mjeseca nakon tog kraja devetomjesečnog puta i početka nekog skroz novog života, pogledam na taj period, mogu samo da kažem: Previše razmišljanja je ubilo mačku, onu zgodnicu koja čuči u nama svima. A i nerealna očekivanja s fotografija fit mama koje viđamo po internetima i biramo da ih svjesno pratimo kako bismo nahranile svoje komplekse.

Nemojte to sebi da radite, mile moje tek porođene bucke. Kao što kamera dodaje ljudima na kilaži i to uglavnom u predjelu sisa i dupeta, tako i mi, suočene s novom ulogom u životu, dodajemo same sebi mnogo više nego što imamo.

Devet mjeseci si skupljala te kilograme, što obavezne, što neobavezne, ali ko bi sebi uskratio kinder jaje ili sladoled kašikom. Supenom. Tačno devet mjeseci imaš da se oporaviš i vratiš samoj sebi. Sve je to savršenstvo od majke prirode napravilo. I taman kad prođe devet mjeseci, utom eto i trčanja za malom aždajom i eto još koji kilogram dole. A onda možeš da razmišljaš i o karijeri modela (pokušaj humora nedjeljom).

Poenta cijele te “od viška glava i zgodnoća bole” sage je da smo sebi nametnule previsoka očekivanja koja, kad sama sebe pogledaju u ogledalo, nije im jasno od čega su toliko narasla. Shvataš li, svaka ti se kost u tijelu rastavila dok si rađala. Shvataš li, donijela si život na svijet, cijelog jednog novog čovjeka koji danas, sutra mora da vjeruje u sebe i svoje kilograme. Ko će ga naučiti ako ti ne naučiš da je gubljenje suvišnih kilograma, onih koji na tebe utiču zdravstveno, koji čine da se ne osjećaš dobro, proces i da se ne može desiti preko noći. Uči o sebi da bi svoje dijete naučila o njemu.

A i ako neki kilogram pretekne, neka ga. Otići će kad ti odlučiš da ode. I to ne tako što ćeš sebi uskratiti baš sve, nego tako što ćeš se sama sa sobom dogovoriti da kašiku probušiš, a patike iz ormara iskoristiš za malo fizičke aktivnosti u kojoj se odmara mozak i troši tijelo.

Samo nemoj da misliš da nešto u nekom trenutku moraš.

Da moraš da izgledaš savršeno odmah po izlasku iz bolnice.

Da moraš odmah da uđeš u svoje farmerke (ubilo me to, znala sam ih obući i hodati u njima po kući, iako sjedenje nije bilo opcija, ali sam sebe ubjeđivala da sam baš zgodna).

Da moraš da budeš totalno fit po izlasku iz babina, jer šta će ljudi reći.

Da nećeš biti zgodna svome partneru i da zato moraš da smršaš do ljeta.

Ne moraš, ljepoto. Moraš samo da budeš dobro. U sebi i sa samom sobom. Zbog sebe, zbog njega i najviše zbog novog života.