facebook twitter youtube pinterest instagram

2trudnoca

Piše: Mama A./PrirodanPorod.com

Onog trenutka kada sam saznala za drugu trudnoću odlučila sam da će ovaj put biti drugačije, da će porod biti drugačiji. Iako bi neko rekao da je opet sve isto završilo, nije. Praktično da, ali emocionalni, psihički ishod se potpuno razlikovao.

Moja prva trudnoća je prošla u čitanju i informisanju, učenju o bebi, o njenom razvoju, šta očekivati kad se rodi, o dojenju… Kao i u svemu što radim željela sam se dobro spremiti. I jesam, ali se za porod baš nikako nisam spremala. Nisam ništa čitala, tek poneko porođajno iskustvo na koje bih slučajno naletila, misleći da ću se poroditi kao i svaka druga žena, bit će kako bude i proći će. I bilo je, prelazak termina, indukcija, bolovi, sporo otvaranje, zelena plodna voda, loš ctg i hitni carski rez.

Neko bi i ovdje rekao pa šta, na kraju su i mama i beba dobro bile i to je najbitnije, na vrijeme se reagovalo… Prihvatila sam ja neophodnost carskog reza, ali nisam prihvatila kako je došlo do njega. Dugo nisam bila ni svjesna koliki mi je teret ostavio. Taj teret mogu razumjeti samo mame koje su prošle carski a nisu ga željele, nisu ga nikad prihvatile, već im je nametnut kao jedini hitni izlaz, spas situacije. Kažem opet, prihvatila sam ja medicinsku opravdanost istog – to je bio spas za moju bebu. Prihvatila sam i sudbinsku odrednicu – što mi se desilo nije me moglo mimoići. Ali sve te činjenice nisu umanjile moje žaljenje zašto nisam rodila svoju bebu prirodno.

Zato sam odmah po saznanju o novoj trudnoći počela pripreme za VBAC – vaginalni porod poslije carskog. Počele su moje pripreme za prirodan porod. Seminari, radionice i najviše internet. Sve informacije na dohvat ruke. E tu dolazi moja dula. U jeku mojih “priprema”. Prvo su to bili razgovori o prošlom porodu, proživljavanje svih tih trenutaka, analiziranje, a onda priprema za novi, ljepši porod, uz pozitivne primjere sličnih iskustava. Kako sam željela što više čitati, dula me opskrbila literaturom i o vbac-u ali i o prirodnom porodu, o kojoj smo konstantno razgovarale. Dotad nisam ni znala da porod može biti lijep. Usput me upoznavala sa smjernicama svjetskih udruženja ginekologa vezanih za vbac kao i istraživanjima koja su pokazivala koliko je nizak rizik pucanja carskog reza. Kako su vrijeme i moja trudnoća odmicali tako smo se moja dula i ja sve više spremale. Od prenošenja statističkih podataka, raznih porođajnih iskustava do podrške u vezi mojih strahova, moja dula je bila uz mene u svakom koraku.

Bila mi je neizmjerna pomoć i podrška kada je došlo vrijeme da nađem doktora koji će podržati moje želje. Nažalost kod nas je još uvijek zastupljena praksa “jednom carski uvijek carski”. Mnogi doktori će tokom trudnoće reći porodilji da može pokušati prirodno, ali kako se termin približava počnu pričati o rizicima, sumnjati u uspjeh vbac-a i na kraju direktno zahtjevati hospitalizaciju i carski rez, iako su svi nalazi – ultrazvuk i ctg uredni. Ipak, našla sam doktoricu koja me je podržala u mojoj namjeri. Međutim redovne kontrole su često podrazumjevale susrete sa doktorima koji su mi prijetili rizicima, zahtjevali potpis da odbijam hospitalizaciju iako sam uredno pokazivala nalaz i moje doktorice i komisije koja je “odobrila” da “pokušam” prirodni porod. Da baš kako sam napisala, svi su se željeli zaštiti nečega, svi su se bojali upustiti u nepoznato a kod nas je, nažalost, vbac dosta nepoznato područje. Iako sam čvrsto reagovala u komunikaciji sa doktorima, sve je to stvaralo dodatni stres. I tu je nastupala dula. U tim zadnjim sedmicama trudnoće smo razgovarale i prije i poslije kontrola. Bila je moja priprema za svaku situaciju na kontroli, a poslije kontrole me hrabrila i unosila neku pozitivnu energiju koja me je gurala naprijed.

Dani su prolazili, tako i moj termin. Još na samom ulasku u deveti mjesec smo napravile plan. Kada krene, zovem je. Doći će. Bit ćemo kući koliko mognem, dok ne osjetim da je vrijeme za bolnicu. Ići će sa nama i do bolnice, u čekaonicu, ali nažalost u porođajnu salu joj neće dozvoliti. Neće dozvoliti ni mome suprugu jer se u tom periodu nije dozvoljavalo prisustvo u sali ni suprugu. Tokom cijele trudnoće imala sam neizmjernu podršku svoga supruga.

Sigurna sam da zna više o vbac-u nego većina doktora, koliko je bio uključen u sve. Podrška supruga je možda i najbitnija ali ona ni pod razno ne isključuje podršku dule. Štaviše moja dula nije bila samo moja dula, već naša dula. Ona je objektivna i stručna osoba koja je našu situaciju mogla puno bolje sagledati nego mi i pružiti pravu pomoć. Najviše sam se bojala sale. Bojala sam se ostati sama bez podrške. Prve bolove sam jedva čekala. Čitala sam mnoga iskustava o prelijepim porodima i vjerovala, zahvaljujući duli, da porod zaista može biti prelijepo iskustvo.

Termin je prolazio uveliko. Mojoj doktorici je bilo previše. Smjernice svjetskih ginekoloških organizacija dozvoljavaju čekanje 10 dana preko termina. Odlagali smo i odlagali carski. Doktorica je na naše odlaganje jedva pristajala, komisija i ostali doktori su se zgražavali šta više čekamo. Nadali se da će svaku noć krenuti. Nije. 12 dana nakon termina sam pristala na carski rez. Suprug i ja smo se nadali i nadali, a na kraju kada nam više ni svjetske smjernice, ni poznata iskustva nisu išla u prilog, odlučili smo prihvatiti stručno mišljenje doktorice koja mi je zaista pružila podršku. Kasnije mi je rekla da smo na vrijeme reagovali, šta god to značilo. Dula u svemu tome je bila podrška kakva je trebala biti. Nije utjecala na našu odluku, nije sugerisala čekanje. Štaviše podržala nas je da čekamo koliko se nama učinilo adekvatno, koliko maksimalno dozvoljavaju stručnjaci. Kada je bilo izvjesno da će sve završiti novim carskim rezom, pružila mi je utjehu da je tako moralo biti, da sam uradila šta sam mogla. Ne znam ni šta mi je tačno rekla ali znam da me je ohrabrila da lakše prihvatim ono što sam prvi put doživjela kao potpuni neuspjeh. I ne, sada to nije bio neuspjeh. Kada uradite sve što je u vašim rukama da ostvarite što ste naumili, kada uložite sve svoje resurse, a ono se ipak ne ostvari, to nije neuspjeh. To je sudbina, odredba, iskušenje, nazovite ga kako hoćete. Moja dula je možda meni bila samo prenatalna dula, ali meni je baš to i trebalo. Trebalo mi je da prestanem kriviti sebe zašto se nisam bolje pripremila za prvi porod. Za drugi sam se itekako spremala pa se opet isto završilo. Čovjek nekad misli da može promjeniti stanje, a ne može. Meni lično je bilo bitno kao i u svemu u životu da pokušam, da dam sve od sebe, a bit će što biti mora. Moja je priča duga da biste shvatili da ja nisam doživjela neuspjeh. Nakon dugog perioda sam prihvatila svoje porode, prihvatila sudbinu ali ovaj put bez krivice ili grižnje savjesti. U velikoj mjeri to je zasluga moje dule i ostat ću joj uvijek zahvalna za podršku i oslonac koji sam imala i imam u njoj. A što kaže i ona: ići ćemo na VBA2C. :)



prirodan porod2016


maticne_celije
 
budi kum sos