facebook twitter youtube pinterest instagram

630x200

Piše: Mama Tatjana sa bloga "Mamizam"

Spustila sam bebu u krevetac. Budi se svakih sat vremena, uzmem ga u naručje, a on namjesti glavicu uz moj vrat, njušne me, uzdahne duboko, sa olakšanjem što se uvjerio da njegova mama nije odmakla daleko, te nastavi spavati dubokim snom. Spustila sam ga nazad i nastavila ga gledati i slušati kako diše. Ne postoji ništa tako umirujuće kao ravnomjerno disanje bebe i pogled na to malo, bucmasto, anđeosko lice.

Znam koliko je potrebno da se jedno ovakvo malo savršenstvo stvori, rodi i podigne. Hiljadu strahova izbace iz kolosjeka normalno funkcionisanje i prodrmaju naš organizam od momenta kada saznamo da smo trudne. Danas sam pitala mame koji su to najveći strahovi koji su ih pratili kroz trudnoću, porođaj i kada je beba došla na ovaj svijet. Da sam u momentu kada sam došla na tu ideju vidjela sebe od večeras, kako sjedim na podu dnevne sobe i plačem kao kiša, jer sam sa svakim novim redom koje su mame pisale proživljavala ponovo strahove i prisjećala se svojih, vjerovatno bih odustala od cijele zamisli.

Otkako saznamo da u sebi nosimo jedan život brige postaju dio svakodnevnice. One su valjda obavezan balans neizmjernoj sreći, tek zbog ravnoteže u prirodi. Zašto se beba danas malo pomjera? Da li je normalno da se toliko pomjera, možda je nešto boli? Da li ću iznijeti trudnoću do kraja? Prokrvarila sam, da li je sa mojom bebom sve u redu? Hoću li izdržati porođajne bolove? Da li ću imati snage da izguram bebu van, šta ako ugušim bebu? Šta ako mi bebu zamijene u bolnici, ili je ukradu? Ako se nešto iskomplikuje i rodi se mrtva? Ja to neću preživjeti. Šta ako se ne probudim iz anestezije?

Kada se jednom porodimo, kažu nam da se porođajni bolovi brzo zaborave. Rekla bih da se neko dobro našalio, ili se samo nije do kraja izrazio. Vjerujem da je tvorac te rečenice htio dodati da se bolovi zaborave naspram onoga što dolazi poslije.

Sve i da imamo najzdraviju bebu koja čak ni kihnula nije, svaka od nas će povremeno primaknuti uho iznad nje i osluškivati da li diše. Boli nas i svaki bebin plač, pa čak i onda kada naučimo da ga raspoznajemo, pa nerijetko plačemo zajedno sa njom. Ne znam koliko sam samo puta iz očaja pogledala u nebo i molila za neku pomoć više sile, koja god je raspoložena, da učini nešto i umiri moju bebu koja neutješno plače. Bila sam bespomoćna i činilo bi mi se da sam nedovoljna. Koliko je samo mama u sred noći trčalo u Hitnu pomoć, jer nisu znale zašto beba plače? A beba samo ima grčeve, koji se moraju proći kao jedno od manje lijepih iskustava za mamu i bebu. O strahovima kada je dijete zaista bolesno ili mora biti podvrgnuto hirurškom zahvatu da i ne govorim. I sama nosim bolnu ranu i sjećanje na operacije oba moja djeteta.

Čitam ispovjesti u par rečenica od žena koje znam, a više od njih koje i ne poznajem. Pitam se, od čega li smo takve satkane? Da li od mreže pauka, gdje svakom niti postajemo sve jače i teže nas je pokidati? Mreže koja sa lakoćom nosi tako težak teret, koji gotovo i ne primjećujemo, kao da je sa njim srasla.

Nije nas Bog zaboravio u svom tom teretu koji dobrim dijelom same nosimo. Dao nam je za uzvrat nešto što može umanjiti i obezvrijediti najbolnija sjećanja i najgore noćne more. Ne treba se čuditi što to malo biće koje mama rodi samo ona može smiriti. Beba osjeća najveću ljubav i brigu upravo od majke. Tate, babe, dede i omiljene tetke, ne budite ljubomorni na taj pogled pun ljubavi vašeg mezimčeta kada u prostoriju uđe njegova mama. One imaju čarobne poljupce koji liječe sve rane, zagrljaj koji tjera ružne snove i miris koji ih umiruje, miris mame. Uz dužno poštovanje za vašu neizmjernu ljubav, bebe znaju ko o njima brine svake sekunde njihovog života.

Kada zaplače moj beban, uzmem ga u čvrst zagrljaj, tiho prošapućem na uvo da sam tu uz njega, jer sam sigurna da me razumije. Možda ne moje riječi, ali ljubav koja se nalazi u njima sigurno da. Znam da mu nikada neću biti potrebnija nego sada i nikad se neću osjećati toliko važnom i neophodnom kao ovih dana kada sam rješenje za sve njegove nevolje. Uživam u toj ljubavi od Boga datoj cijelim svojim bićem.

Oprostila sam davno svima koji su me uboli u srce kada bi ulogu majke stavljali na neko marginalno mjesto, govorivši da sam samo jedna u nizu i da to nije ništa posebno. Znam da im nije dato da razumiju.