facebook twitter youtube pinterest instagram

Piše: mama Dubravka

Zaboravila sam da se smijem...Da, istina je, zaista sam zaboravila, onako istinski, onako kad ti se oči smiju, onako kad sav treperiš jer sreća izlazi iz svakog dijela tvog tijela, onako kad zaboraviš na sve...osim na taj smijeh! Kad stane sve! Zaboravila da se smijem, jer ne mogu da zaboravim na nju...moju Marinu.

A ona ima tako divan osmijeh, toliko zarazan kikot da joj svaki mišić na licu igra, svaka lokna na kosici skakuče, a  oke dobiju divan sjaj. I ja se smijem s njom, tj. pokušavam, ali sam zaboravila...

Moja Marina kaska u razvoju. Spada u "onu"  djecu, ili djecu koja imaju poteškoće u razvoju ili djecu koju kad vodimo na pregled, doktorka neuropedijatar kaže, "znate "ta" djeca"... Koja djeca??? Koji su "ti" ili "ta"?

Ne dam da odvajate nekim prilozima, prijedlozima, imenicama, zamjenicama...moje dijete. Djeca su djeca! Moje dijete je samo dijete! I to je zaslužila svojim rođenjem! Mi smo ti koji smo zaslužili da nas odvajaju jedne od drugih, ali po greškama koje smo napravili ili nismo...Ili po osmijehu...Ja po osmijehu prepoznajem ljude...koliko su zaista sretni...A, nista ne moze dovoljno da vas usreći ili rastuži kao vaše dijete, ma koliko ono bilo...

Moja Marina je dijete od devet godina. Ide u školu, inkluzivan vid obrazovanja, pri redovnoj školi...I ima divnu učiteljicu i divne drugare...voli da se igra, voli muziku, engleski jezik, kompjuter, tablet...I to sve djeluje poprilično solidno, čak i meni kada pročitam ove redove, ali daleko je to od solidnog...Milioni pregleda, analiza, bockanja, snimanja, nagađanja, davanja dijagnoza kao da pričamo da li je virus ili obična gripa, a ne da li će ikada prohodati ili progovoriti...ostavili su svoj trag! Na svima nama, prvo njoj, a onda i  svima koji nju vole! I izgubite se u svemu tome, izgubite svoje ja, svoj identitet, svoje ime i prezime, postanete samo  majka ili otac djeteta koje ima poteškoće u razvoju...I kako se onda smijati od srca...

Da li znate koliko boli, kada gledate svoje dijete, svoje malo dijete, koje nosi toliku tugu u svojim očima, a pokušava da je prikrije, da ne bi nas, mene rastužila? Tugu jer je svjesna svega... jer ne može da trči kao druga djeca, jer neće svi da se igraju sa njom, jer su tuđe podrugljive oči i podsmješljivi pogledi gori od šamara, jer čak i mi njeni roditelji ocijenjujemo svaki njen postupak i upoređujemo sa "normalnim"...I znamo da je to boli, ali to je jače od nas! Ta želja za "normalnim" nas je iscrpila, iscjedila i ostavila  da je tako "osakačeni"  izvedemo na put!

I mrzim sebe, mrzim jer sam dopustila da me to sve toliko promijeni, mrzim jer sam dopustila da mi se srce cijepa svaki put kada ona s čežnjom gleda kroz prozor drugu djecu kako se igraju, mrzim jer nisam dovoljno jaka da joj kažem da ce i to proći, da će i njena mala sestra porasti, pa će se igrati, pričati, pjevati i imati svoj svijet, u kome će biti sretna...mrzim, jer znam da joj moje društvo u šetnji  nije dovoljno, da to što se nas dvije dobacujemo loptom, dok nas Lena gleda iz kolica nije igra iz snova, i da to što sam joj dopustila da u lijepom sunčanom danu nosi gumene čizme za kišu, jer su nove, neće  njenu usamljenost umanjiti...I mrzim što mrzim, jer to nisam ja, to nismo mi...

Mi smo oni koji su je nosili na 4. sprat i nazad sve dok nije uspjela sama, koji nisu birali kliniku, grad ili državu gdje bi išli sa njom, koji su je po čitavu noć držali u naručju poslije operacije očiju, koji su podmetali glave da ih čupa kada je na bolnim terapijama,  koji su joj uvijek govorili "hajde", "možeš", "moraš"...koji su joj ispunili najveću želju i podarili joj sestru...Mi smo ti, ali smo nekako to zaboravili...ostavili negdje usput, a zadržali samo umor i tugu...Da li smo mogli još nešto da uradimo?

I o čemu ono pričah??? A, da smijeh...Šta to bješe?