facebook twitter youtube pinterest instagram

630x200

Piše: Mama sa bloga Mommy who hasn’t got a clue

‘Vidjećeš kad se udaš i dobiješ dijete! Uživaj dok možeš!’ Koliko puta li sam čula tu rečenicu prije nego što sam se zaista i udala! Zapravo, čestitam samoj sebi što sam se odlučila na takav korak, uprkos pričama iskusnijih o nimalo zabavnoj sudbini koja će me zadesiti nakon utamničenja u zatvoru zvanom ‘Brak’. Sretna okolnost zaljubljenosti je što ne haje  ni za komentare, ni za predviđanja, inače teško bi se iko odlučio da stane na ‘ludi kamen’ slušajući pojedina iskustva onih koji su se ‘upecali’. Brak je postao izvor inspiracije za ljude željne šege. Slika koja može da se stvori iz viceva o braku izgleda otprilike ovako:

 

Žena udruženjem u bračnu zajednicu dobija ulogu sobarice, kuvarice, nema vremena za sebe, ne može više da putuje kad dobije djecu, vezana je za kuću kao okovima. Muž joj ništa ne pomaže, dođe joj kao još jedno dijete. Njen debeli, ćelavi muž će izgledati bolje od nje kad ostari, dovoljno je da posjeduje šarm i biće glavni baja iz kraja. Život domaćice ostaviće trag umora na njenom licu i telu koji nikakva šminka neće moći zamaskirati. Bolje bi joj bilo da se udala za bogatog, jer ljubav ionako ispari u realnosti života.

Ni muškarci sa njihove tačke gledišta nisu mnogo bolje prošli. Muškarac  dirinči na poslu od jutra do sutra kako bi prehranio svoju porodicu. Kad plati račune i žena mu pokupi ostatak plate, nema ni za pivo. Žena mu stalno zvoca, od nekadašnje ljepotice pretvori se u džangrizavog akrepa. Kad se vrati kući, poslije napornog radnog dana dočeka ga nervozna sa plačljivom djecom, tako da ne može kao čovjek ni da se odmori. Mala djeca izrašće u veliku brigu, koja će postati mašina za usisavanje para.

Poslije se žalimo kako ima sve manje djece i kako mladi sve kasnije uplovljavaju u bračnu luku. Malo se priča o lijepim stranama bračnog života i roditeljstva. Mnogo se priča o odgovornostima, nedostatku novca za podizanje djece. Sve je to u redu. Samo što svaka medalja ima dvije strane.

Niko ti ne kaže kada dobiješ dijete da ti putovanja više neće biti toliko bitna kao pre, jer se nalaziš na najvažnijem putovanju svoga života. Putovanje koje te uči da budeš odgovorniji prema sebi, svojoj porodici i ostatku svijeta. Koje te čini ispunjenijim, jer imaš cilj za koji živiš. Na kome učiš kako da izvučeš maksimum iz svoje ličnosti i budeš bolji čovjek. Najlepši provod će ti biti otkrivanje radosti u svakodnevnim sitnicama sa tvojom djecom. Sva životna nezadovoljstva prouzrokovana nedostatkom novca/slobodnog vremena/sna nestaju kada ti se dijete razboli, makar imalo samo temperaturu. Tad te istinitost rečenice ‘da smo samo živi i zdravi, ništa nam više ne treba’  pogodi poput groma. Sjajna svijetla niti jednog grada ne mogu zasjeniti sjaj u očima tvoga djeteta, dok radoznalo otkriva divni svijet koji ga okružuje.

Zašto žene procvjetaju u materinstvu? Zato što su rodile oči koje će ih uvijek posmatrati sa ljubavlju i u čijem će odrazu stalno biti lijepe. Uvijek me gane istinita priča o jednom malom dječaku, kome su se djeca rugala kako ima ružnu mamu, koja pri tom i nije mnogo pametna. ‘Pogledaj kakva ti je mama! Vidi na šta liči!’, dobacivali su mu. Šta im je on odgovarao? ‘Meni je moja mama najljepša i najbolja na svijetu, jer je jedina koju imam.’

Sretni li smo mi roditelji, što imamo ručice koje nas sa radošću grle! Srca koja nam opraštaju ponašanje od koga se stidimo, čak i kad sami sebi ne možemo da oprostimo. Ljubav koja nam ne da da posustanemo i predamo se kad nam breme materijalizma postane preteško. Naše male zvijezde vodilje koje nama odraslima, zalutalim u labirintu hedonističkog sveta u kome se mjeri šta ko ima i tamo gdje pretiče, opet nije dovoljno, obasjavaju stazu po kojoj treba da idemo ako želimo bolje sutra za našu djecu.