facebook twitter youtube pinterest instagram

630x200

Piše: Mama sa bloga "Čarapice"

Koliko ste puta prošli pored roditelja čije dijete urla i baca se po podu, zakolutali očima i obećali čvrsto sebi da vam se ovo nikad neće desiti? Priznajem, i ja sam to radila. To obećanje i dalje držim čvrsto, jer moja beba ima samo 6 mjeseci i još uvijek ne može ni da ustane samostalno, tako da će bacanje sigurno još malo pričekati.

 

Dok sam razmišljala o tome kakav roditelj želim da budem, zamišljala sam svoje dijete kao divno, anđeoski plavo, mirno. Samo će treptati okicama i klimati glavicom, a nestašluci će se odvijati u za to predviđeno vrijeme – kada sam odmorna i lijepo raspoložena. Šalu na stranu, moje dijete i jeste divno i anđeoski plavo, ali čak i pored njega tako dobrog – uspjela sam da prekršim neka obećanja data sebi još ranije. Za samo šest mjeseci? Da – tako brzo, a vjerujem da će ih biti još. Evo obećanja da “neću nikad” koja sam već stigla da prekršim:

Spavanje sa nama u krevetu – Priznajem, mislila sam da ovo nikada neću dozvoliti. Beba će od početka imati svoj krevetac, u njemu će spavati i svi sretni i zadovoljni. A onda je došlo uhodavanje s dojenjem, on mali, slab od žutice. Tražio je da sisa na svakih pola sata, čini mi se. Da ne bih svaki put ustajala i vraćala ga u krevetac onako iscrpljena – premjestila sam ga kod nas. Priznajem, bila sam toliko uplašena pričama o brzom navikavanju i teškom odvikavanju da sam zamišljala svoje dijete kako u najmanju ruku do fakulteta spava s mamom i tatom u krevetu. Istina je daleko od toga.

Prvo, ne da mi nije smetalo to što spava s nama, već sam u tome našla neopisiv užitak. Predivno je kada se usred noći probudim, pogledam ga onako usnulog i poljubim, a on se promeškolji.

Drugo, nije se navikao. Kada sam ga poslije nekog vremena vratila u krevetac, ništa se nije dogodilo, osim da je nastavio lijepo da spava, kao i ranije. Kada god smo poželjeli, premestili bismo ga kod nas u krevet, uživali s njim, odmorili se, ali on i dalje najviše i najbolje spava u svom kutku. Da nam nije gužvanjac i da ne spavamo nemirno, vjerovatno bismo ga premestili skroz kod nas. Toliko o tom “neću nikad”. Nisam imala pojma koliko sreće zajednički spavanjac s bebom može donijeti.

Nošenje i maženje kad god poželi –  Ranije sam mislila da ću biti stroža. I naivno klimala glavom kada sam slušala čuvenu anegdotu o majci koja je trećeg dana poželjela da vaspita dijete i zakasnila tri dana. Kakva glupost! Moj instinkt mi je odmah čim sa ga uzela u naručje poručio – nosi ga, mazi ga, voli ga. I nije razmažen. Voljen je, mažen, pažen i uzvraća mi to na najbolji mogući način. Nisam ga vaspitavala, ukalupljavala – pratila sam njegov tempo, slušala njega i on je sam odredio svoj ritam. Lijepo spava, lijepo jede, vesela je i raspoložena beba. Kako sam samo naivna bila kad sam vjerovala u sve one priče o vaspitavanju bebe!


Dojenje u javnosti – Sjećam se da sam prije porođaja rekla mužu kako mislim da to neću moći, bilo bi me stid. Nakon porođaja, kada je kompletno osoblje Kliničkog centra, čini mi se, bacilo pogled na moje intimne dijelove tela da provjeri kako “napredujem”, stid je za mene prevaziđena kategorija. Jednim dijelom zbog toga, a drugim dijelom jer sam dojenje kao majka sagledala na potpuno drugačiji način – nešto najprirodnije na svijetu – nemam nikakav problem i dojim svoju bebu gde god da se nađemo. I šaljem poruke podrške svim mamama koje se odluče na isto!

Zovem muža “tata” – Da beba promijeni muželjev i moj odnos? Nikada! On će za mene uvijek biti moj muškarac i roditeljstvo neće uopšte utjecati na naš odnos. Ha-ha-ha! Istina je da je beba mnogo promijenila naš odnos. Na bolje. Od početka se razumijemo, pomažemo, držimo nekako zajedno i bez riječi primjećujemo koliko nas je ovo malo čudo povezalo za cijeli život. Ali – zovemo se “mama” i “tata”. Nimalo privlačno, ali vrlo praktično. Naročito ako dijete želite da naučite ovim prvim riječima.

Lizni pa obriši – svi znate za čuvenu majčinsku metodu čišćenja? Iako sam se odavno zarekla da to nikada neću raditi svom djetetu (u trenutku kada je mama na isti način strugala ostatke hrane s mog obraza), uhvatila sam sebe da tako skidam mrlju s bebinog lica. Da, sada sam i zvanično majka!

To bi bile moje stavke sa “neću nikad” spiska koje sam već precrtala. I zbog svih sam zadovoljna i ponosna (pa i na posljednju, jer majčinstvo i jeste snalaženje u nevjerovatnim situacijama, zar ne?). Nešto mi govori da će se ovaj spisak nastaviti i proširiti.